Morska obala
koncem ljeta, ima li nešto što na čovjeka može djelovati prijatnije? Sunce je
još uvijek u toploj, ljekovitoj snazi, a vjetar koji dolazi s pučine prija
razgolićenom tijelu, gladnom hrane sunčevih zraka koje su koncem ljeta postale
nenadano blagotvorne. Tuga godišnjega doba koje se primiče svome kraju
preostale kupače, i one koji samo leže uz obalu, puni neodređenom, plemenitom
melankolijom – svaki je udisaj na ovome zraku
i tijekom ovoga života tako kratkotrajan, i svaki odlazi u vremensku
nepovratnost, na jedan ogroman deponij postojanja, na kojega se više nikada ne
može zakoračiti, osim možda putem sjećanja, koje je krhko i nepouzdano kao i
ovi živući ljudski dani, ovo stabilno vrijeme prezenta koje svakoga časa može
biti razrušeno i smrvljeno u hiljade nepostojećih komada, kakvom nenadanom
vijesti, kakvim nepredviđenim događajem…
Zbog toga su
posljednji dani ljeta uz morsku obalu tako čudnovato lijepi, jer je i svjesnost
o okrutnosti hladnoće koja se približava sve prisutnija. U zraku, među ovim
opuštenim, letargičnim ljudima, kao da lebdi vrst tihoga, nepisanoga sporazuma,
koji sve ove ležeće i plivajuće duše, bez njihova naročito izražena htijenja,
spaja i ujedinjuje u dubokom razumijevanju svijeta, i u spokoju koji se, spram
svih dramatičnih događaja širi poput kakvog podzemnoga plina, ne ostavljajući
ravnodušnost zbog nesretnih i tužnih dijelova, već zaogrćući sve u jedno više
obličje, prema kojemu je sasvim jasno da je cjelokupan ljudski život, čovječje
postojanje, uistinu tek jedan trenutak, kojega već prekriva nadiruće
blještavilo dolazećih vremena.
Otuda ova
smirenost, i kada koji jači, iznenadni morski val poklopi tijela i ručnike onih
koji, posve napustivši svaku misao, leže na obali, lica prekrivena šeširom, oni
se samo mirno pridignu cijedeći morsku vodu iz svojih ručnika, izlijevajući je
iz pletenih košara, nastavljajući potom dalje svoju dragocjenu levitaciju kao
da se ništa nije zbilo, uranjajući u svoje ne – vrijeme i u ne - bivanje čedno,
lako i prirodno, prepuštajući se zraku i svjetlosti posljednjih dana ljeta
svjesni izvanrednosti energije ovih dana polaganog umiranja jednog godišnjeg
doba, ljeta na izdisaju, kada jedino što preostaje i čega je čovjek uistinu
svjestan jest disanje, udisaj i izdisaj, prosta protočnost života koji se
dolaskom jeseni preporađa, hvata nove zamahe, nastavlja nekim posve drugačijim
tempom i putovima dalje.